Povijest Hrvatske katoličke misije Beč

Hrvatska katolička Misija u Beču, u glavnom gradu Republike Austrije, ima svoju relativno kratku povijest. Sama “HKM” kao posebna crkveno pastoralno-socijalna institucija uspostavljena je u godinama kada su odredbom Svete stolice i Biskupskih konferencija zemalja odakle su odlazili i zemalja u koje su dolazili strani radnici crkveno-pravno određivani okviri za pastoralnu i socijalnu skrb istih radnika. Za pravilno razumijevanje te tematike, potrebno je imati u vidu dokumente Svete stolice i odredbe Biskupskih konferencija. U tim su okvirima nikle i te institucije koje smo mi u svojoj crkvenoj terminologiji nazvali “Hrvatskim katoličkim misijama”(u samim početcima ponekad i “Dušobrižničkim uredima”).

Objavljeno u: Naša riječ, list hrvatskih katoličkih misija u Austriju (br. 2., veljača 2002., str. 5-6; br. 3., lipanj 2002., str. 5-6.
Fotografije dodane naknadno. Foto crkve Am Hof: Zoran Cindrić).
Feljton o povijesti Misije, objavljivat ćemo u nastavcima u našim novinama...

Naša domovinska Crkva uspostavljala je naše HKM u 60-tim godinama prošloga stoljeća kada se pojavila i potreba za pastoralno-socijalnom brigom o našim radnicima koji su pošli na rad u zemlje zapadne Europe.

Povijest doseljavanja Hrvata na ovo područje je daleko duža i seže u mnoga stoljeća unatrag. Ona je vezana uz državne veze koje je Hrvatska imala u trojedinom kraljevstvu s kućom Hasburgovaca, uz izbjegličke zbjegove pred Turskom navalom u stoljećima turskih ratova i naseljavanja hrvatskog stanovništva na širem području Gradišća (Burgenland). To je povijesno razdoblje znanstveno obrađivano i ima popriličnu povijesnu dokumentaciju.

Ono bi u povijesnom prikazu obuhvaćalo onaj prvi i najopširniji dio i sezalo bi do kraja 1. svjetskog rata i raspada Austro-ugarske
monarhije.

Drugi dio trebao bi obuhvatiti razdoblje između dva svjetska rata do svibnja 1945. To je razdoblje u kojem su se Hrvati kao narod našli u sklopu nove države “Južnih Slavena” i njihovi su odnosi s austrijskom državom iz temelja drugačiji. Zanimljive su u tom razdoblju političke borbe Hrvata za svoju samostalnost i prava u novoj državi. Njihov utjecaj i značaj biva sve bljeđi i sve više u korist nove države od koje su vrlo brzo politički izigrani i prevareni. U ovom se prikazu ne želimo zadržavati ni na tom razdoblju, jer ono ne spada u srž naše prvotne zainteresiranosti

Treće razdoblje počinje završetkom rata, polovicom svibnja 1945. godine, kada se, kao u doba turskih nadiranja, stotine tisuća Hrvata povlače s hrvatskim vojnicima prema Austriji da bi se predali savezničkoj protuhitlerovskoj koaliciji. To razdoblje trajalo je do kraja 50-tih godina i u mnogočemu je povezano s razdobljem poslije njega, bilo po svećenicima koji su iz njega donijeli svoja iskustva i početne temelje za kasniji rad novog pastoralnog osoblja koje šalje domovinska Crkva i novih ljudi, naših radnika, koji počinju dolaziti organizirano u Austriju od 1962. godine.

Četvrto razdoblje počelo je šezdesetih godina 20. stoljeća. Ono je obilježeno potpuno novim elementima hrvatskog iseljeništva: ekonomskom migracijom. U kratkom vremenskom razdoblju od samo desetak godina stotine tisuća naših vjernika našli su se izvan svoje domovine i domovinske Crkve. Za razliku od prethodnog razdoblja, ono je organizirano i uspostavljeno od najviših službenih crkvenih institucija. To bi se razdoblje, također, moglo podijeliti na dva dijela:

a) od 1962. do 1990.: razdoblje za postojanja prijašnje zajedničke države;

b) od 1990. do danas: razdoblje raspada bivše države i svaranje novih država na njezinu području. To je razdoblje obilježeno jakim izbjegličkim valom koji je udvostručio hrvatsko iselje-ništvo u Austriji.


1. PASTORALNA I SOCIJALNA BRIGA O HRVATIMA U AUSTRIJI (BEČU) OD 1945.DO 1960.

Svibanj 1945. označio je početak tragičnog puta hrvatske povijesti, kako one unutar njenih granica, jednako tako i one izvan. U toj tragediji nezaobilazno je područje Austrije, kako zbog Bleiburga, isto tako radi životnih sudbina desetaka tisuća Hrvata koji su se našli na ovome području u potrazi za budućnošću u vremenu u kojem su perspektive bile minimalne. Dvije velike hrvatske kolone pošle su u različitim pravcima: ona, daleko brojnija koja se vraćala natrag, nazvana “križnim putom”, u svoju tragediju, a ona druga, koja je pošla prema sjeverozapadu, u svoju neizvje-snost.

“Goleme su povorke naših ljudi lutale Austrijom ne znajući zapravo kamo idu i gdje će tu večer nasloniti svoju glavu i odmoriti svoje noge, klonule od dugog i besciljnog lutanja. Možemo li sebi, barem u mislima, predočiti te goleme rijeke na putovima Austrije, za koje nitko nije imao srca, jer je odjek rata još trajao i jer je svaki od domaćih ljudi imao dosta brige sam sa sobom” - piše 1977. u svom referatu o tom vremenu p. Efrem Kujundžić na zasjedanju hrvatskih misionara i socijalnih radnika u Virzehnheiligenu u Njemačkoj.
“Ako sve to imamo pred očima”, nastavlja p. Efrem u referatu, “jedva da ćemo moći ocijeniti veličinu rada onih svećenika, koji su u to vrijeme skočili pred to mnoštvo, da mu budu putokaz, vođa i tješitelj...”

Nezamislive su za naše iseljenike poratne godine bez Vilima Cecelje, koji po danu obilazi logore, a navečer dočekuje nove iseljenike. On je ubrzo poslije rata organizirao Hrvatski karitas (Caritas croata) koji je bio akumulacijska baza za sve one koji su bili voljni bilo kako pomoći tom narodu bez domovine. Mirko Čović bio je tada mlad čovjek, poletan, zdrav i sposoban. No i kraj svega toga neshvatljivo je, kako mu je bilo moguće svoje djelovanje razviti na tako ogromnom području. Njegov radius kretanja i djelovanje bio je Beč - Linz.

Sabin Štefan ostat će legendarni junak, koji se kao anđeo tješitelj provlačio kroz poratnu bijedu i nevolju, da gladne nahrani i beskućnike uvede pod krov. Uz njih su kraće ili dulje vrijeme radili još mnogi drugi svećenici, čija ću imena samo spomenuti: Vrdoljak, Tojčić, Kisić, Krausen, Dragun, Buzančić, Dragičević i Pandžić.

Ne bi se smjelo zaobići prosudbu i ocjenu rada tih svećenika koju donosi p. Efrem, svećenik kojega je Biskupska konferencija iz domovine imenovala naddušobrižnikom i poslala 1971. god. da nastavi njihov posao, tim više što je ona izrečena u zatvorenom i nedostupnom krugu, u jednom vremenu kada se nije smjela izreći javno, jer je sav taj rad bio osuđivan, a svi spomenuti svećenici su nosili naziv državnih neprijatelja, čak i “ratnih zločinaca” neki od njih.

U spomenutom referatu piše p. Efrem:

“Možda ću im povrijediti skromnost ako im spomenem ime. Ali kronografija se ne smije obazirati na skromnost, jer budućim pokoljenjima želim prenijeti istinu, toviše što je ta istina na čast onima, na koje se odnosi; tim više što ta istina predstavlja jedan svijetao primjer u hrvatskoj Crkvi.”

Ta prešućivana istina kojoj je diktatura zatvarala usta morala je ipak izaći na vidjelo. Oni koji su je htjeli ukloniti ili krivo tumačiti bili su tamna sjena i prijetnja koja je pratila sav rad hrvatskog iseljeničkog dušobrižništva sve do 1990. godine. Djelatnost hrvatskih katoličkih misija nezamislive su bez nadgledanja i stalne opasnosti koja je dolazila s te strane. U svim pisanim izvješćima kojima je domaća Crkva komunicirala s HKM-om izostavljan je govor o ovoj činjenici, ali ona je nevidljivo prisutna u svoj pismenoj ostavštini i u cijelom pastoralnom radu među iseljenicima. To je bio “hod kroz minsko polje” i nepažnja je bila opasna, kako za pojedinca, tako i za samu Crkvu.


DR. P. MIRKO ČOVIĆ I NJEGOVA
DJELATNOST

Na području Bečke nadbiskupije, koje je danas i područje djelatnosti HKM-a u Beču djelovao je p. Mirko Ćović, franjevac Provincije presv. Otkupitelja. Ime vlč. Vilima Cecelje i p. Mirka Čovića treba posebno izdvojiti. Njih dvojica su nadmašili ostale svojim radom i svojom pastirskom brigom za svoj narod. Obojice danas nema među živima: vlč. Cecelja počiva na groblju u Salzburgu, a grob p. Mirka je u kripti franjevačke crkve u Beču. Za njihova života nije im se smjela reći javna riječ zahvale niti označiti njihova zasluga i neprocjenjivo djelo ljubavi prema hrvatskom iseljeniku. Povijest hrvatskog iseljeništva i povijest Katoličke crkve u poratnim godinama među hrvatskim iseljenicima još je i danas dužna ovoj dvojici svećenika.

Na žalost nije mi dostupna pisana ostaština pokojnoga p. Mirka Čovića. Vlč. Cecelja je svoju ostavštinu brižno godinama sređivao i ona je, srećom, sačuvana. Kada bude obrađena, reći će nam mnogo toga o tom vremenu. Budući da sam s vlč. Ceceljom radio 4 godine u HKM-u u Salzburgu, premda smo iz gore navedenih razloga zaobilazili navedene teme, ipak mi je poznato da postoji evidencija za preko deset tisuća Hrvata kojima je on pomagao u sređivanju dokumentacije za iseljivalje u prekooceanske zemlje. Ono što je prof. Vinko Nikolić učinio za hrvatsko iseljeništvo na kulturnom planu, još više je, čini mi se, učinio vlč. Cecelja na vjersko-karitativnom području. U tom poslu su on i p. Mirko bili povezani. Stoga je veliki dio onoga što je vlč. Cecelja radio na zapadu Austrije (Koruška, Salzburg i dio Gornje Austrije) jednako tako radio i p. Mirko Č. na istočnom dijelu (Gornja Austrija, Donja Austrija i Beč).

Treba imati u vidu da je Austrija sve do 1955. godine pod upravom Saveznika. Tek u svibnju 1955. godine potpisanim “Staatsvertrag” postaje Austrija neovisna i slobodna. To ima svoje posebno značenje, posebno za dio istočno od rijeke Ensa. Na tom je području, radi ruske uprave, daleko teže raditi. P. Mirko Čović prihvatio je upravo to područje. Njegov rad od 1945. do 1962. isključivo je vezan uz hrvatske izbjeglice koji su se 1945. povukli s hrvatskom vojskom ili su kasnije, stavljajući život na kocku, pobjegli preko granice. Tu je dio i onih koji su se nekoliko godina skrivali po Austriji, te se kasnije, kad je postalo slobodnije prijavljivali tražeći azil. Potresnu priču mi je pričao jedan seljak s Plehana u Bosni kojeg sam susretao svakodnevno u dvorištu opatije St. Peter u Salzburgu, koji se nekoliko godina skrivao kod nekog seljaka na njegovu “Bauerhofu” pomažući mu u poljodjelskim poslovima praveći se gluhonijemim.

Svim tim ljudima trebalo je pomoći. Svi su oni bili u izuzetno teškim položajima. Vrijeme i prilike nisu zaostajali sa svojim poteškoćama. P. Mirko trebao je biti “putokaz, vođa, tješitelj”, kako piše p. Efrem, ali i pomoćnik. On je bio slamka spasa za te ljude. S njime i preko njega oni su su iz nepostojanja prelazili u postojanje, iz nezakonitosti u statuse zakonitoga. Preko njega je jedino dolazilo svjetlo i pomoć tim ljudima. Oni koji imaju uvid u to vrijeme i prilike mogu si predstaviti razmjere tragedije u koju bi upali ovi ljudi da nije bilo p. Mirka i naših svećenika među našim ljudima u to vrijeme.

Najveći dio posla p. Mirka bio je vezan uz izbjeglički logor u Traiskirchenu, dvadesetak kilometara južno od Beča. Tu je on intezivno radio među izbjeglicama. Njegov rad među njima bio je svećenički i socijalni.

Najveći dio njih htio je poći u prekooceanske zemlje, a manji dio riješiti svoju budućnost izbjegličkom putovnicom ostajući u Austriji. Moglo bi se reći da su vlč. Vilim Cecelja i p. Mirko Čović kroz Hrvatski karitas (Caritas croata) riješili probleme hrvatskih iseljenika u Austriji poslije drugog svjetskog rata.

Broj izbjeglica se potkraj 1960 - ih godina smanjio do zanemarive brojke. Jedan dio onih koji su svoj status riješili ostajući u Austriji bili su okosnica pastoralne brige p. Mirka. Tomu su broju pridodavani i malobrojni Hrvati koji su prispjevali u Austriju. Pastoralna briga o njima počinje ozbiljnije poslije potpisivanja “Državnog ugovora” i odlaska Savezničke vojske i uprave iz Austrije 15. svibnja 1955. godine. Imeđu 15. svibnja 1945. i 15. svibnja 1955. smješteno je deset najtežih godina hrvatskog iseljeništva u Austriji.

Upravo 1955. godine, kada se osjeća politički odah i popuštanje, dolazi dr. p. Mirko Čović u Beč i počinje okupljati hrvatsku vjerničku zajednicu. Prvo misno slavlje proslavlja se kod sestara Uršulinki u njihovom samostanu u Johannesgasse u 1. bečkom kotaru. Tom prvom susretu hrvatske zajednice u crkvi oko oltara pripomoglo je hrvatsko podrijetlo poglavarice uršulinskog samostana.

U razdoblju od 1955. do 1960. slavila su se misna slavlja na tri mjesta: najprije kod sestara uršulinki u Johannesgasse, potom u kapeli Kolpinghaus-a u 4. kotaru u Gumpendorferstrasse, te u samostanskoj crkvi sestara Služavki Duha Svetoga u 10. kotaru, u Alxingergasse.


2. OSNIVANJE HRVATSKOG
DUŠOBRIŽNIKOG CENTRA I POČETAK HKM U BEČU

RAZDOBLJE OD 1960.- 1962.

Godine 1960. osniva dr. P. Mirko Čović u Beču u 1. kotaru “Hrvatski dušobrižnički centar” sa sjedištem u Singerstrasse 7. Nastajanje ovog centra s ovim naslovom treba vezati uz slična nastojanja i rješenja u drugim europskim državama. Nakon 1955. p. Mirko se sve više veže uz Beč. Godine 1960. Osnivanjem “Hrvatskog dušobrižničkog ureda” on okuplja uz sebe preostale hrvatske izbjeglice iz 2. svjetskog rata, ostatke one velike rijeke koja se razlila po kontinentima Australije i Južne Amerike, ili ne vjerujući u sigurnost u Austriji pošla dalje na Zapad tražeći veću sigurnost i zaštitu, jer je s pravom osjećala dah uhoda koji su ih pratili ili se pokušavali uvući u njihove redove. Uz “Hrvatski dušobrižnički centar” imali su u crkvi sv. Petra u 1. bečkom kotaru i svoje liturgijsko okupljalište. Broj hrvatskih vjernika koji se okuplja oko p. Mirka nije velik i to su uglavnom oni koji su dobili azilantske putovnice.


RAZDOBLJE OD 1962. - 1969.

Povijesna godina hrvatskog dušobrižništva u Austriji bila je 1962. Te godine stiglo je u Austriju 4000 radnika iz Jugoslavije, a među njima i oko trećina Hrvata. Poslijeratne godine obilježile su nagli razvoj zapadnih zemalja, posebno Njemačke i Austrije kod kojih se naglo počela razvijati industrija i graditi infraskruktura. Nedostatak “radne snage” trebale su riješiti siromašnije zemlje s juga (za Austriju: Turska, Grčka i Jugoslavija). Nezaposlenost i siromaštvo bili su ključ za željezna vrata iza kojeg je Jugoslavija čuvala svoje stanovništvo. Najprije su se ta vrata otvorila za gastarbeiterske vlakove prema Njemačkoj, a vrlo brzo potom, 1962. i za Austriju.

Nakon političke emigracije, Hrvatska je počela izvoziti i svoju ekonomsku emigraciju.

Na tu novu situaciju nije mogla odgovoriti ni domaća Crkva niti nepostojeće prateće ustanove, a gotovo najteže su se snalazili sami radnici koji su se našli u nepoznatom i stranom okruženju, nerazumijevajući jezik i izloženi bezbrojnim opasnostima (povredama, bolestima, prjevarama, nepoznavanju propisa i prava...) Te ljude su, ipak, u ime Crkve dočekali svećenici iz njihovog naroda, “prodani Josipi” koji su prepoznali u njima svoju braću.

U početnoj fazi pojavljivalo se nepovjerenje jednih u druge: strah da se iza njihovih putovnica ne kriju neke
uhode, a s druge strane opravdana bojazan da bi oni mogli pri povratku kući imati poteškoća radi druženja s onima o kojima su ih godinama učili da su najcrnji zlikovci. Ta faza međusobnih ispitivanja trajala je oko pet godina i vidjelo se kako su ponekad bili vrlo opravdani ti strahovi.
P. Mirko je imao previše iskustva i dovoljno pameti i razboritosti da se prilagodi novonastalim prilikama.

Nakon što se njegov rad donekle smirio, pred njim se otvorilo novo, vrlo brzo nepregledno polje rada. Maloj hrvatskoj grupi u crkvi sv. Petra počinju se pridruživati i hrvatski radnici. Hrvatskim radni-cima u tuđini najsigurniji je prijatelj opet svećenik iz njihovog naroda. Dušobrižnički ured nastao je u pravi čas i tek sada počinje njegova prava djelatnost. Godine 1964. stigao je novi kontingent radnika, potpisan je međudržavni ugovor između Austrije i Jugoslavije o pravima stranih radnika, a to su bila nova vrata koja su se otvorila. P. Mirko nije ni izdaleka mogao sam obaviti toliki posao. U posao su se počeli uključivati i svećenici koji su se u Beču zaticali (stanovali ili studirali) don Ivo Jakovljević, dr. Ivan Vitezić, vlč. Juraj Globan, a kasnije i p. Domagoj Šimunović.

Broj radnika koji se okuplja na misnom slavlju prevelik je za crkvu sv. Petra i 1965. prelazi se u franjevačku crkvu u 1. kotaru. Godine 1966. zabilježena su i okupljanja za proslave blagdana s p. Mirkom i poslije misa u dvorani bečkih franjevaca (Seilerstätte).

Godine 1967. poslala je domovinska crkva p. Mirku pomoć u p. Mati Božiću, njegovom subratu iz iste Provincije. Te godine počinju radom i Hrvatske katoličke misije u Grazu (p. Apolinar Zamuda) i u Innsbrucku (vlč. Marijan Kopić). 1964. već je počeo rad u misiji u Linzu (vlč. Paršić), a u Salzburgu je od rata vlč. Cecelja koji odlazi redovito i u Klagenfurt.

Dolaskom p. Mate rad dobiva na dinamici. Ovaj mladi franjevac, naglašenog
temperamenta daje se sav u posao. U podjeli posla daje mu p. Mirko posao s radnicima, dok se on više veže uz svoju prijašnju pastvu, ponajviše iz političkih razloga, da bi poštedio radnike (”pasošare”) od neprilika koje bi mogli imati pri saslušanjima koja se sve češća događaju pri povratcima kući. P. Mato je sav u poslovima: traženja radnika za pojedine firme, traženje posla za radnike koji dolaze mimo traženih kontigenata, traženje stanova, obilazak ljudi i svih ustanova, pohađanje bolesnih, okupljanje ljudi u slobodno vrijeme, uz sav pastoralni rad. Premda domaća Crkva pokušava biti korektna i ne prkositi zlonamjernoj državi postavljajući u p. Mati svećenika koji nije iz “emigracije” ipak ni to nije dovoljno. Vrlo zorno svjedoči to razdoblje jedno pismo objavljeno u “novinama za narod”, u VUS-u (Vjesniku u srijedu) gdje se jedan “naš radnik” žali kako tamo “po svijetu pa i u Beču postoje neki uredi koji zavode ljude...”, i sve u poznatom stilu. Žestina p. Mate nije to izdržala i brzo je uslijedilo pismo kako je taj ured koji njemu smeta zaposlio te godine 1500 ljudi... i još puno toga, a oni drugi, pravi, nisu ni izdaleka blizu pa ih poziva na natjecanje.

Počeci rada naših misija po Europi vezani su najviše uz socijalni rad s našim ljudima. P. Mirko i Mato to najbolje osjećaju. Sav socijalni rad pao je na njihova leđa. Godine 1968. u želji da se socijalni rad još više podupre postavljen je za socijalnog radnika Ivan Cerovac, student glazbe u Beču. Na žalost, vrlo malo znamo o njegovu namještenju, radu i suradnji sa svećenicima u Misiji.

Franjevačka crkva u kojoj se okupljaju radnici postala je premalena. Traži se veća. Otkrili su, gotovo praznu i neiskorištenu crkvu s čudnom sudbinom crkvu Am Hof. Dobili su je još čudnije: silom, ne ljubavlju (točno prema tempe-ramentu p. Mate). Kako?

RAZDOBLJE OD 1969. - 1990.

U godini 1969. doznao je netko od naših da je crkva na jednom od središnjih trgova u centru Beča, Crkva Am Hof, gotovo prazna. Ta crkva, koja je poslije bombardiranog Stephansdoma jedno vrijeme zamjenjivala katedralu i koju su njeni vlasnici, Isusovci, 1952. predali Bečkoj nadbiskupiji, imala je svoga rektora i internat s 15-tak djevojaka. Nedjeljom je u njoj služena 1 misa s malobrojnim vjernicima. U ovoj ogromnoj crkvi vidjeli su naši radnici ono što bi njima trebalo. Budući da su se i u franjevačkoj crkvi počeli osjećati neugodno, jer su nekim tamošnjim vjernicima smrdili na češnjak, tražili su priliku crkvom u kojoj bi mogli biti svoji. Zamoli su rektora da bi u crkvi Am Hof imali svoje Mise i on im je to odobrio. Meðutim, kako mi je pričao jedan naš svećenik, nakon dvije nedjelje kad su došli na misu, našli su zaključanu crkvu i obavijest da je više ne mogu koristiti. P. Mato Božić je pošao s oko 2000 vjernika pred Nadbiskupiju s pritužbom. Novinari su došli do te informacije i sutradan je u novinama stajao naslov: “Crkva neda gastar-beiterima da se mole Bogu”. Rezultat je bio pozitivan i “gastarbeiteri” su dobili crkvu. Koji su elementi presudili toj odluci, teško je reći. U Božju providnost treba svakako vjerovati, i bez najmanje trunke ironije, barem su Hrvati tijekom svojih stoljetnih povijesnih veza s Austrijom zaslužili da se njihovom radništvu dadne u Beču mjesto gdje će se moliti Bogu. Od 1. nedjelje u svibnju 1969. crkva Am Hof postala je “hrvatskom crkvom”. Znakovito, Gospina crkva u Gospinom mjesecu, Hrvatima.

Crkva i dalje ostaje pravno biskupijskom pod upravom rektora. Uz crkvu, vrlo brzo se dodjeljuju prostorije na adresi Schulhof 1 (nekoć Messnerhaus). Dobivene prostorije otvorile su mogućnost dolaska časnih sestara i uključivanje njih u pastoralni i socijalni rad u Misiji.

U jesen 1969. stigle su HKM u Beč Školske sestre trećeg reda sv. Franje iz Sarajeva: s. Zdravka Tikvić, s. Mladena Batarilo, i nešto kasnije, na jedno kraće vrijeme, s. Augustina Suša. Sestre su se smjestile na adresi današnjeg ureda, Schulhof 1. Na 1. katu su bile njihove sobe, a u prizemlju, na mjestu današnjeg ureda bila je blagovaonica, a u sobici iza ureda, kuhinja i sanitarni čvor. U to isto vrijeme stanovali su svećenici na adresi 1010 Wien, Judenplatz 2, dok je ured i dalje bio na adresi 1010 Wien, Singerstr. 7/2/4.

Iste 1969. godine u jesen stiže u Beč na svoj studij fra Stjepan Pavić, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji se vrlo brzo uključuje u rad misije i biva namješten kao dušobrižnik.

Godine 1969. HKM u Beču vodi p. Mato Božić. P Mirko Čović mu je prepustio radnike, a sebi zadržao izbjeglice i emigrante, ali i dalje mu u svemu pomažući u pastoralu radnika. Glavninu socijalnog posla od 1967 - 1970. nosi p. Mato. (nastavlja se...)

fra Ilija Vrdoljak

"Cro Vienna - vijesti" glasilo je Sportskog i kulturnog društva Cro Vienna na temelju Statuta SK Cro Vienna, čl. 1., i Zakona o medijima, čl. 25. (Offenlegung gemäss., Par. 25 - Mediengesetz. Prati zbivanja mnogobrojne hrvatske zajednice u Austriji. 
Kultur und Sportverein SK Cro Vienna, ZVR-Zahl: 683529812

Kolačiće koristimo za poboljšanje naše web stranice. Nastavivši koristiti ovu web stranicu, koristite suglasnost za upotrebu kolačića. More details…