„Kada čovjek proučava pisma različitih znamenitih osoba, najednom dolazi do spoznaje da ta pisma pružaju mnogo više svjetla nego što nam to danas nudi Google ili bilo koja enciklopedija ili bilo koji drugi stručni rad. U pismima se zrcali prije svega intimni život pojedinca, društvene prilike toga doba u kojem on živi, zrcali se njegov poticaj za rad kojega je na svijetlo dana doveo bilo kroz prozu bilo kroz poeziju.“
Riječi su to kojima je prof. emeritus Alojz Jembrih u četvrtak , 24. svibnja u prostorijama Hrvatskog centra u Beču i suorganizaciji Matice hrvatske u Beču te u nazočnosti predstavnika Veleposlanstva RH u Beču započeo svoje predavanje pod nazivom Vatroslav Jagić i Petar Preradović u svjetlu svojih pisama. Profesor Jembrih sveučilišni je profesor koji iza sebe ima bogatu akademsku karijeru. Nakon studija u Beču djelovao je u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj. Autor i urednik brojnih knjiga i radova, profesor Jembrih je 2017. godine umirovljen, nakon 19 godina profesure na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a 2018. godine Senat Sveučilišta u Zagrebu dodijelio mu je počasno zvanje professor emeritus. Njegova djelatnost obuhvaća razna područja hrvatskog jezika i književnosti, a publici koja se u četvrtak okupila u prostorima Hrvatskog centra prenio je djeličak svog znanja o bogatoj povijesti hrvatskog jezika. Jedinstvenim pristupom povijesno-književno-jezikoslovnoj temi zainteresirao je publiku koja ga je sa zanimanjem slušala više od sat vremena. Profesor Jembirh svoje je izlaganje temeljio na životopisu i pjesmama Petra Preradovića i korespondenciji Preradovića i Vatroslava Jagića te je pokazao koliko jezični izražaj na materinskom jeziku može biti važan za pojedinca, ali i čitav narod.
Petar Preradović (1818-1872), jedan od najutjecajnijih pjesnika Ilirizma, utjelovljuje naizgled nespojive osobine. Ovaj je vojni časnik Habsburške monarhije, ili oficir kako je sam sebe nazivao i kako ga je okarakterizirao prof. emeritus Jembrih, značajan dio svog života posvetio upravo poeziji na hrvatskom jeziku. Važno je istaknuti kako je Preradović, ključna figura hrvatskog književnog, kulturnog i političkog pokret u 19. stoljeću, veći dio života proveo izvan domovine. Štoviše, poeziju je počeo pisati na njemačkom jeziku, a u svome životopisu Crtice moga života navodi kako je po povratku u domovinu nakon školovanja u Bečkom novom mjestu hrvatski bio zaboravio u tolikoj mjeri da nije mogao komunicirati s majkom i sestrom.
Zahvaljujući nagovorima suvremenika, Preradović se ohrabrio i krenuo pisati na materinskom jeziku. O tome koliko su Preradoviću, jednom vojnom časniku, važni pjesništvo i materinski jezik svjedoči, među ostalim, 15 pisama koja su on i jezikoslovac Vatroslav Jagić razmijenili. U pismima, kako je tumačio prof. Jembrih, „Vatroslav Jagić i Petar Preradović raspravljaju o poeziji, heksametru, i drugim stvarima. Kad čovjek uranja u Jagićeva pisma dobiva dojam ‘pa to valja današnjici objaviti’ “.
Pisma koja je profesor Jembrih čitao i interpretirao ukazuju na činjenicu da je materinski jezik sastavni dio svakog čovjeka, kako jezikoslovaca tako i vojnih činovnika. Stoga je ovo predavanje održano na najprikladnijem mjestu, prostorijama Hrvatskog centra u Beču koji aktivno i plodonosno njeguje i promovira hrvatski jezik i njegove raznolikosti. Predavanje je završeno pjesmom „Zora puca, bit će dan“ gradišćansko-hrvatskog pjesnika Mate Merišića Miloradića iz 1910. godine koja je nadahnuta Preradovićevom „Zora puca“. Ova je pjesma idealna poveznica teme i mjesta predavanja profesora emeritusa Jembriha, čije je izlaganje zasigurno nadahnulo i ohrabrilo bavljenje hrvatskim jezikom na svim razinama.
Autor: Donata Rihtarić
