Simpatičnog Sarajliju sreli smo u njegovom impresivnom uredu u 23. okrugu gdje smo razgovarali o počecima njegove karijere, poslu, angažmanu u Udruzi hrvatskih poduzetnika čiji je aktivni član
Rođen sam u Slavonskom Brodu prije 65 godina, imam brata blizanca. Tu noć kad smo se mi rodili, jedna gospođa iz Lužana rodila je četvorke pa sam odmah po rođenju došao u novine. Poslije toga selimo u Sarajevo. 38 godina sam živio u Sarajevu do ovoga rata. Tamo sam završio Građevinski fakultet, magistrirao, radio doktorat koji sam zbog rata nažalost morao prekinuti. Bio sam 1989. godine izabran za predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva u Sarajevu i u toku rata sam puno radio humanitarno. Radio sam i u Agenciji Vade Bosne i Hercegovine za humanitarnu pomoć. 1993 godine sam došao u Austriju, prije toga sam tri puta zvan da dođem u Austriju, poziv sam odbio, nisam mogao otići, želio sam pomoći našem narodu u Sarajevu.
Već dugi niz godina živite i radite u Beču. Jedan ste od partnera u uspješnoj tvrtki „Hnik, Hempel, Meler“. Kako je započela Vaša karijera?
Diplomirao sam na Građevinskom fakultetu u Sarajevu za statičara i ovdje u Austriji radim statiku i računam zgrade po Beču. Pravio sam statiku za Millennium Tower i bio proglašen najboljim statičarem srednje Europe. Radio sam za Lugnera njegov Kino centar. Na tom sam projektu proglašen najboljim statičarem u Beču. Prije 10 godina moj me je prijatelj pozvao da skupa otvorimo ured i tako smo krenuli nas dvojica i tajnica. S vremenom smo se proširili i trenutno naša tvrtka „Hnik, Hempel, Meler“ zapošljava 45 zaposlenika u Austriji. Otvorili smo još 3 ureda u Rumunjskoj i Bugarskoj , tako da ukupno imamo oko 80 zaposlenih. Radimo oko 500 projekata godišnje.
Koliko vam znače sva priznanja za Vaš rad ?
Priznanja su svakako dobra i daju mi dodatnu motivaciju za još bolji rad.
Što je prema Vašem mišljenju zaslužno za vaš profesionalni uspjeh ?
U mladosti nismo bili bogati, kod kuće smo sve radili. Samo je tata bio zaposlen, bilo nas je petero djece i sve smo morali raditi sami, od kopanja, zidanja , malterisanja , betoniranja i popravljanja krova, struje, vode i valjda je to onda utjecalo na stvaranje radnih navika i pomoglo da razumijem posao kojim se danas bavim i da osjetim struku. Također točnost, trudim se uvijek doći bar nekoliko minuta ranije, preciznost, odgovornost u poslu. S druge strane, moj bosanski, sarajevski šarm , otvorenost, uvijek sam nasmijan, dobre volje. Lakše je biti uspješan ako ste pozitivna, izgrađena i uravnotežena osoba.
Koje su po vama osobine i vještine potrebne za uspjeh ?
Danas sam pročitao nešto zanimljivo što je Dalaj Lama rekao, kaže ukoliko se nešto hoće onda se nađe načina da se to i postigne, a ako se nešto neće onda se traži izgovor. Za mene također vrijedi da sve što hoću to i mogu. Samo treba volja. Ona je u svemu najbitnija , naporan rad i uspjeh neće izostati.
Postoje li osobe u Vašem životu i karijeri koje su vas posebno inspirirale ?
Moj profesor, Dr. Branislav Verbić, kod kojeg sam bio asistent na fakultetu, to je bio genijalac, radio je za Ujedinjene narode, imao radove, a i ja njim na svjetskim i kongresima bivše Jugoslavije. On je dosta utjecao na mene, poticao me je da radim magistrat i poslije doktorat. Organizirao je novac za moje školovanje, stipendije iz Amerike. On je nažalost preminuo u 72 godini. Uz njega mi je bio primjer i profesor Stjepan Mikulec koji mi je predavao.
Koji bi svoj projekt posebno istaknuli ?
Napravili smo primjerice ove godine veliki projekat na Triester Straße, zgradu na 13 katova i dužine 150 metara . Uz to sam bio i rukovodeći statičar na projektu Millennium Tower koji je proglašen 1998. projektom godine u Europi te na Lugner Kino Centru. Preko 1500 potkrovlja sam napravio u Beču i izračunao.
Možete li mi usporediti iskustvo rada u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s onim u Austriji? U čemu je razlika?
Drugačiji su uvjeti rada, pristup poslu. Radio sam na jednom Institutu to su se kave ispijale, to se šetalo , doručkovalo po dva sata, a onda bi poslije pričali kako su se naradili. Ovdje u Austriji, radim primjerice oko 12 sati dnevno, drukčija je radna etika. Ja sam i u Sarajevu puno radio jer sam uz posao magistrirao i radio na doktoratu, tako da sam stekao dobre radne navike, što je bio dobar temelj za daljnju karijeru.
Aktivni ste član Udruge hrvatskih poduzetnika u Austriji ? Što vas je motiviralo da se uključite u rad Udruge?
Hrvatstvo. Želja mi je da se udružimo, nešto učinimo, pomognemo jedni drugima, bolje se povežemo u poslu, uspostavimo bolje kontakte.
Kako biste ocijenili odnose između hrvatskih poduzetnika u Austriji i kakva je po Vama atmosfera u hrvatskoj zajednici?
U odnosu kako se neki drugi drže, moram reći da bi moglo biti i trebalo biti puno, puno bolje i moramo još puno raditi na tome. Razveselilo me je što je na Kongres hrvatskih udruga došlo toliko puno ljudi. Nisam uopće očekivao da će toliko ljudi doći. Ljudi su znatiželjni i željni da se nešto pokrene i da se međusobno povežu. Spreman sam podržati projekt Hrvatski dom i za kompletnu zgradu ću rado napraviti statiku potpuno besplatno.
Što biste poručili mladima danas na početku karijere?
Samo htjeti raditi i pokazati svojim ponašanjem i radom da smo mi Hrvati ipak nešto posebno. Volja je najbitnija. Kad sam radio statiku za Millenium Tower, godinu dana nisam nikad otišao prije 23 sati iz ureda, nekad smo znali ostati i do 3 ujutro, a od 8 sati bi opet bili u uredu. Radili smo i subotom i nedjeljom kako bi se posao završio. Mladima danas nedostaje volje i ambicije. To su neke druge generacije. Ja sam sretan što sam krenuo od nule, počeci su bili teški, radio sam i na minus 13 stupnjeva na gradilištu, ali stalno sam se , trudeći i uz božju pomoć, penjao gore. Sve to je obilježilo moju karijeru i dovelo me do ovoga gdje sam danas.
