Naslovnica Austrija KORONAVIRUS KAO TRAČAK NADE ZA LJUDSKI ROD

KORONAVIRUS KAO TRAČAK NADE ZA LJUDSKI ROD

237

Autor: Marinko Banović

Da nije sve crno u ovom ludilu i negativnostima kojima smo svakodnevno izloženi uslijed straha od pandemije, trebalo bi razmotriti i onu drugu stranu ove pošasti koja je zahvatila gotovo svaki kutak mile nam planete Zemlje. Svatko od nas trebao bi se zamisliti i pitati: „Što mi je dobroga, pozitivnog i trajnog kao čovjeku donijela ova pandemija zvana Koronavirus?“ Možda je sve ovo ipak došlo na vrijeme za spasenje ljudskog roda, Božjeg naroda, međuljudskih odnosa i pravih, nematerijalnih vrijednosti koje dosad možda nismo prepoznavali ili nismo željeli vidjeti pravim očima i nazvati ih pravim imenom. Priznajmo si da smo se, htjeli mi to ili ne, morali promijeniti u ovom vremenu pandemije i da nam je odjednom ono vječno, nepropadljivo, ono ljudsko, postalo bitno i da smo možda iz straha ili iz nekog nagona za preživljavanjem počeli raditi ono što nam je do sada bilo nezamislivo i što smo nažalost i na sramotu svih nas zapostavljali. Što se to značajno promijenilo? Što to činimo što prije nismo? I kako to da nam odjednom neke stvari postaju bitne, koje bi i bez ovog ludila i straha trebale biti svakodnevica i stvarnost? Koronavirus nas tjera da se mi mlađi više brinemo za naše najpotrebitije, a to su naše bake, djedovi, nemoćni, stariji susjedi. Tjera nas da više vremena provodimo sa svojim najmilijima – s vlastitom djecom i supružnikom – i da možemo sami sebi reći: “Fina smo mi obitelj!” Prisiljava nas da one s kojima smo svakodnevno u četiri zida bolje upoznamo, da se družimo, da više komuniciramo, da se igramo s djecom i da im damo pažnju koju zaslužuju u svojem odrastanju. Ovo vrijeme nam pruža priliku da upoznamo pravu ljubav koja je s vremenom možda izgubljena ili zapostavljena u nama i drugima. Više ne provodimo uzaludno vrijeme u kafićima, restoranima, kladionicama, šoping-centrima…. Koronavirus nas tjera da budemo humaniji, da shvatimo kako nam ne trebaju luksuzni automobili, jahte, odjeća sa skupim potpisom, da nam ne može pomoći silan novac u bankama ili nekretninama. Uči nas da vrednujemo svoj i tuđi život koji je samo dar od Boga i koji nismo sami zaslužili. Ovo neobično vrijeme u kojem smo se zadesili tjera nas da ne budemo lijeni, da uvidimo kako je moguće zamijestiti i ispeći kruh ili ručak napraviti i kod kuće, a ne naručiti ga u restoranu. A možda ono najvažnije i najvrjednije što nas je Korona mogla naučiti jest to da, i unatoč kavezima u kojima se sada nalazimo, možemo biti puno sretniji, nego kad smo slobodni i kad možemo otići gdje nam srce želi i da su naša četiri zida i balkon nešto najintimnije što posjedujemo uz svoje najmilije. To je naš mali, ali slatki svijet. I ozonski omotač se oporavlja od zagađenja plinovima tvornica i gustog prometa i sve nas to prisiljava da više poštujemo i slušamo majku prirodu od koje smo satkani i da se molimo da dođe toplije vrijeme u nadi da će se tada virus povući. Sve ono što nam prije nije bilo ni na kraj pameti, postaje odjednom od životne važnosti, a to su Crkva, Bog i molitva. Bespomoćni, okrećemo se Bogu, jer shvaćamo da smo samo ljudi, a ne mali bogovi na zemlji. Pa i ako imamo novac, to ne znači da možemo kupiti i zdravlje. Niti je Bog automat u koji ubacujemo novčiće samo kad nam treba. S ovom pandemijom shvatili smo da smo bez Boga nemoćni i bezvrijedni. Toliko uglednih znanstvenika i epidemiologa ovaj svijet poznaje, a ne mogu nam pomoći da se ovaj virus zaustavi. Uznapredovala tehnologija, čovjek na Mjesecu, pametni telefoni, umjetna inteligencija, kojekakva supersonična oružja, a nikako da uđu u trag uzroku, izvoru i razvoju epidemije, a kamoli da iznađu lijek. To nam samo govori koliko smo nemoćni, da ipak ima netko veći, iznad nas i da nismo sami. Možda se ne bismo trebali bojati virusa, nego upravo straha koji je stalni stanovnik u našim glavama i srcima. U medijima je uz riječ „koronavirus“ jedna od najkorištenijih riječi – „strah“. Oduvijek su moćnici vladali svijetom i zarađivali silan novac samo jednim načinom – strahom pokoriti svijet i na strahu zaraditi milijarde. Sije li se i sada strah i hoće li se na njemu zaraditi, možda ćemo i saznati. A mi, vjernici, nemojmo se bojati straha jer nije puka slučajnost da nam Bog kroz Bibliju poručuje: „Ne boj se!“, i to upravo 365 puta. Mnoge bolesti i zaraze harale su kroz stoljeća i odnijele nebrojene živote. Jedna od njih bila je i kuga, crna smrt, koja je od 13. do 16. stoljeća odnijela preko 70 milijuna života. I to je prošlo. Ali nikad se nije dogodilo (pa ni u Prvom ni u Drugom svjetskom ratu) da su Crkve bile prazne, da je zabranjeno da se vjernici okupljaju oko stola Gospodnjeg. Što nam to govori? Je li i ova zemaljska crkva pokleknula pred moćnicima i medijima koji vladaju iz sjene, koji žele rastjerati stado od pastira? Ali pisano je u knjizi proroka Jeremije: „Stoga ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj: ´Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših` – govori Gospodin. ´I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se. I podići ću im pastire da ih pasu te se ničega više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti` – govori Gospodin.“ Nemojmo se bojati, budimo jedno stado, jedan narod Božji i u ova teška vremena. Jer imamo puno primjera kroz povijest da se ne trebamo bojati bolesti i zaraza. Majka Tereza, koja je živjela među bolesnima i gubavima, nije se zarazila te je doživjela 87 godina. Dakle, nema te bolesti, virusa, zaraze, kuge, siromaštva, straha koju ljubav prema najbližem, bolesnom, potrebitom ne može pobijediti i svladati. Zato, dragi moji čitatelji, znajmo jedno: u životu sve dođe i prođe. I u obje kutije – bijeloj i crnoj – piše jednako: “PROĆI ĆE SVE”. Zato se mi kao ljudska i Božja bića ne smijemo olako prepustiti svemu što se događa, bilo to dobro ili loše, i najvažnije je da uvijek iz svega izvučemo ono najbolje. Najlakše je kad je čovjek zdrav i kad nije usamljen, svi ostali problemi već se nekako riješe. Želim vam da volite sebe i da uživate u onome što vam je Bog dodijelio. Jer nitko ne može biti sretan niti miran i bez straha ako nije zadovoljan sobom. Nitko ne može usrećiti druge ako ne voli sebe, osjećao se lijep ili ružan, siromašan ili bogat, zdrav ili bolestan. Je li nam je Korona dala tračak nade za spas ljudskog roda, prirode i međuljudskih odnosa, je li nam dala priliku da prepoznamo prave vrijednosti, saznat ćemo ubrzo ili ćemo sve to zaboraviti kad ponovno bude dobro i duši i tijelu. Jer takvi smo mi ljudi: kad je dobro, sve brzo zaboravimo, a kad je loše, molimo, preklinjemo i manji smo od makova zrna. Ali Bog nas voli i takve jer smo samo ljudi. Stoga budimo i ostanimo ljudi, vratimo se iskonskim vrednotama i onda neće biti straha ni od kakvih virusa i bolesti. Jer možda tek poslije ove pandemije dolazi ono najgore: strah od egzistencije zbog izgubljenog radnog mjesta i povratak u kolotečinu života nakon što smo iskonski upoznali sebe i one najbliže u svoja četiri zida. Nikad više ništa neće biti isto! No ja vjerujem da će biti samo bolje jer shvatili smo koliko smo mali i bespomoćni i da sva bogatstva i blaga ovog svijeta ne mogu kupiti zdravlje i ljubav. Zato ne boj se, moje malo stado! Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi slučajno ili namjerno ili što će čovjek sve dati u zamjenu za život svoj i zdravlje svoje? Dat će naprosto sve. Ne daj da strah vlada tobom jer strah je najveći ubojica. Svoje misli završit ću riječima rimskog filozofa Seneke: “BOJATI SE BOLESTI ILI SMRTI GORE JE NEGO UMRIJETI “.

Lektorirala: Adrijana Markon Jurčić

- Oglas -